Goran Stojak: “U Tuzli se masovno umire, karcinom je ovdje kao virus gripe, ne poznajem osobu da je umrla prirodnom smrću” | GRADACAC.com

Goran Stojak: “U Tuzli se masovno umire, karcinom je ovdje kao virus gripe, ne poznajem osobu da je umrla prirodnom smrću”

Izvor

Brojke su neumoljive, a ako ne vjerujete brojkama, možete se uvjeriti sami. Jedna prelijepa zemlja poput Bosne i Hercegovine, doslovno biva uništena.

Od zemlje koja se može ponositi svojim prirodnim bogatstvima i resursima do zemlje koja se sistematski uništava, Bosni i Hercegovini nije trebalo puno vremena. Danas se sa sigurnošću može reći da se u ovoj zemlji zbog bezakonja, korupcije i nemara ide ka putu uništenja onoga svega vrijednog što je ostalo. Država dozvoljava uništavanje okoliša, zagađen okoliš doslovno ubija njene stanovnike. Primjer su šume čija je količina u zadnjih 20 godina smanjena za 20%, dok teška industrija bez kontrole truje sve oko sebe.

Brojke su neumoljive, a ako ne vjerujete brojkama, možete se uvjeriti sami. Jedna prelijepa zemlja poput Bosne i Hercegovine, doslovno biva uništena.

Ponajprije njena priroda na svim mjestima u kojima dolazi u dodir sa ljudima. Kako je ovo zelena oaza sa velikim prirodnim bogatstvima, prva na udaru je šuma.

‘Mi smo u posljednjih 20 godina smanjili pokrivenost šumama za 20%. Uništava se neplanskim krčenjem, kratkoročnim interesima, mandatima političara. Sve možete provjeriti i putem satelitskih snimaka’, kaže Rijad Tikveša koji predvodi ekološku organizaciju Ekotim u Sarajevu.

On navodi kako se u BiH sve uništava kao da sutra ne postoji, a umjesto da se prirodni resursi čuvaju i turistički koriste, mi smo danas u situaciji da su nam rijeke zagađene na svakom mjestu gdje su u dodiru sa ljudima i naseljenim mjestima. I nije samo voda u pitanju. Zagađuje se iz velikih industrijskih kompleksa koji su preživjeli do danas, a koji još uvijek koriste tehnologije stare po 50 godina i to na isti način.

‘Prvi izvor zagađenja zraka i zemljišta su ti stari industrijski kompleksi poput Termoelektrane Tuzla, Termoelektrane Ugljevik i Arcelor Mittala. Zatim tu su deponije koji one prave svojim otpadom koji je izuzetno otrovan i ostavljaju ga nesaniranog. Primjer su lokacije Bijelo more u Lukavcu ili deponija šljake u Tuzli. Treći izvor zagađenja okoliša kod nas su ostaci uništene industrije o kojima niko ne brine, nezaštićeni su, dostupni svima i raznose se svuda okolo’, pojašnjava Rijad Tikveša.

Nakon toga slijede automobili čija se ispravnost ne kontroliše jer bi na tehničkom pregledu trebali biti eliminirani oni koji ne ispunjavaju standarde, dok kod nas danas na cestama i dalje možete vidjeti primjerke onih koji ispuštaju takve gasove i koji su u takvom stanju, da je pravo čudo kako su dobili dozvolu. Dakle, zakoni koji postoje se ne primjenjuju. Samo radi profita. Primjer je veliki zagađivač, GIKIL iz Lukavca, koji stalno izaziva nove ekološke incidente, a izdavanje nove okolinske dozvole ovoj kompaniji je odbijeno tek nakon što je više puta nanijela štetu po okoliš i javno zdravlje. Sistem je takav da se ovakvim kompanijama više isplati platiti kazne, kakve god da su, nego uložiti 4-5 miliona KM kako bi riješile problem zagađenja koje nanosi dugoročne štete, kako njihovim radnicima, tako i svim ostalim građanima.

U Tuzli se masovno umire

Scene kao u zemljama trećeg svijeta možete vidjeti svega par kilometara od centra Tuzle. Tamo je odlagalište šljake Termoelektrane Tuzla koje izgleda poput jezera. U njega se cijevima iz postrojenja dovodi voda pomiješana sa različitim otpadom i izbacuje na otvoreno na lokalitetu Mjesne zajednice Bukinje. Nikakva zaštita po okoliš ne postoji. Tako da se ova otrovna smjesa slobodno isparava u atmosferu, ulazi u vodotoke i zemlju, prži okolnu prirodu. Ovdje nema nikakve kontrole, inspekcije, dozvola. Okoliš i ljudi se slobodno uništavaju.

Tuzlanski fotograf Denis Bašić je putem društvenih mreža podijelio fotografiju koja je nastala prije nekoliko dana u jutarnjim satima iznad Bukinja uz opis kako je u pitanju mjesto koje je najugroženije u cijelom svijetu. “Dobro se zagledajte u ovu fotografiju, ali dobro i razmislite…” napisao je Bašić.

Goran Stojak iz sela Divkovići u MZ Bukinje već osam godina bori se za svoje sugrađane koji masovno umiru od karcinoma zbog ove kontinuirane ekološke katastrofe. U tome nema uspjeha jer Termolektrana Tuzla, gradske i kantonalne vlasti jednostavno nije briga. Ljude su prepustili same sebi odnosno doslovno ih svojim nedjelovanjem ubijaju.

Goran Stojak iz sela Divkovići posvetio je osam godina svog života borbi protiv ove ekološke katastrofe i Termoelektrane Tuzla. Ali nema uspjeha. Osim činjenice da može slobodnije govoriti. Njegovi sugrađani umiru redom od karcinoma, dok ih je trenutno 40% oboljelih.

‘Karcinom je u ovim naseljima okolo kao virus gripe. Ja ne poznajem osobu da je umrla prirodnom smrću u mom dijelu naselja’, kaže Goran Stojak dok obilazi akumulaciju koja svaki dan truje ljude.

On navodi da vlasti i zdravstvene institucije kriju obim problema odnosno porast broja oboljelih od karcinoma, iako je to lako provjeriti odlaskom u lokalnu ambulantu i provjerom zdravstvenih kartona. Ili odlaskom u njegove Divkoviće u kojima je 40% njegovih preostalih stanovnika već oboljelo.

‘Ja često odem u obitelji, obilazim osobe i vidim djeca im već oboljela od astme. To je žalosno. Svi prikrivaju jer teško je nekome da kaže – e, u mene je dijete oboljelo. Svi prikrivaju, svi šute, svi se liječe. Svako se uvuče u svoju kuću i na kraju umre u bolovima’, opisuje Goran situaciju u selu.

Divkovići su smješteni par stotina metara od termoelektrane i zimi uopšte nije preporučljivo da se boravi na otvorenom. Djece gotovo da i nema i ulice su uglavnom puste. Goranova majka vrijeme provodi unutar kuće, dok su kuće u komšiluku mahom prazne. Većinom su tu živjeli ljudi koji su umrli od karcinoma.

Goranova komšinica Mara Iveljić ima skoro 80 godina i osjeća posljedice zagađenja, dobija napade i gubi svijest. Zajedno sa ostalim mještanima išla je na proteste ispred termoelektrane, ali nikad se ništa nije promijenilo. Njen muž je preminuo od karcinoma pluća, a nedavno joj se razboljela i mlađa komšinica. Ljudi u selu brzo umiru.

‘ Ko je ostao u ovom selu, taj je i otišao. Pola njih. Samo da ste došli prije. Pola je naroda otišlo. Pod zemlju’, kaže Mara, odmahujući rukama.

Drugi komšija, Mijo Jagić, radni vijek je proveo u termoelektrani gdje je postao invalid rada zbog prašine, buke i povreda. Danas mu ta termoelektrana polako uništava život

PRATITE SVE VIJESTI NA VIBERU

WWW.VIBER.COM/GRADACAC